Ja, mene, sebe, mom, moje… Upoznaj se, voli se, cijeni se… Samo sebe, ništa drugome. To je razlog zašto svi kukamo kako smo se otuđili i kako smo nesretni. Eto – zato što ove psihopate u skupim knjigama samopomoći zapravo samo promovišu sebičnost.
Smog davi. Bljuzgavica se zaledila. Krenula sam na posao u olovnim cipelama. U zemlju vuku. Da me vidi kakav ozbiljan pisac i poželi me opisati za mene bi rekao:
«Lice joj pokislo ne od kiše nego od rođenja, a od nakita je nosila oko vrata želju da nekoga zadavi.»
Tako mi manje-više izgleda radna sedmica cijelu zimu. U pauzama davim ljude pričom o besmislu svega. Kažu mi radi – frustriram se. Kažu odmori – đavli me gone jer sjedim i ne radim ništa. Luda, a živi. Preciznije – depresivna. Gadan je to osjećaj kad si tako nakaradan da ti ništa šareno i budali drago na ovom svijetu nije zanimljivo. Manje-više, sve što se može zaraditi i imati zanimljivo mi je jednako kao i kamen na ulici. Svako mi je beharanje trešnje veći doživljaj od bilo kakvog prijema, zabave i filma. Problem je samo što behara jednom godišnje na par dana.
Nema ko nije probao da me izbavi iz ovog mog stanja umjerene naoblake sa konstantnog nemira i nezadovoljstva sa kratkim sunčanim intervalima. Nema načina koji mi nisu preporučili prijatelji, porodica i neprijatelji – kako uživati u malim stvarima. Ne ide. Ja sam jedna megalomanka. Cipele me usreće na dva sata, nova igra na konzoli možda pet dana… Prijatelji koji probaju da me osposobe uglavnom završe unesrećeni teškim političkim i duhovim dramama koje svako jutro prežvakavam u glavi. I baš me briga što je tako. Nakon mnogo boli, teške muke i odricanja odlučila sam se i ne truditi više. Prosto ni ne želim više da se skrasim sa srećom u maloj boci. Ne želim da naučim uopšte uživati u šolji mirisnog čaja.
Nisam pčela. Ne želim da budem sretna dok se ledenjaci tope, koale gore, komšinica Milica prodaje motane cigare na minus 15, Zajko živi od invalidnine od 163 marke, a cijeli Istok se potuca po hladnim balkanskim šumama u potrazi za okrečenom sobom i korom hljeba. Sad bih prema tvrdnji modernih psihopata, pardon psihologa, trebala da to ignorišem, napravim čaj od lavande u preskupoj šoljici i zaboravim na sve. Da se fokusiram na sebe i na pozitivne stvari u mom životu.
Ja, mene, sebe, mom, moje… Upoznaj se, voli se, cijeni se… Samo sebi, ništa drugome.
To je razlog zašto svi kukamo kako smo se otuđili i kako smo nesretni. Eto – zato što ove psihopate u skupim knjigama samopomoći zapravo samo promovišu sebičnost. Strpalo nam cijelo biće, želje, ambicije i snove i šolju mirisinog čaja. Ne bih da zvučim kao teoretičarka zavjere ali vjerujem da omasovljavanje ovih poruka o sreći u sitnicama je zapravo plan da se običan insan zadrži u okviru platice, školice, državice i malenih snova. Usput, jeste li ikada primjetili da snovi nemaju deminutiv i augumentativ? Snovi ne mogu biti ni mali ni veliki. Šuti, njuši čaj, slikaj se za Instagram u novim cipelama i ne diraj ništa. Mi ćemo ti kreirati snove, prodati ti sve što treba da ih realizuješ i tako platu koji si zaradila kod nas, zapravo nam vratiš. Kroz čaj, kroz med, kroz večeru u skupom restoranu, kroz još jednu knjigu o ničemu…
Nisu ovaj svijet pravile sitne duše koje su uživale u šoljicama i čašicama. Nisu ovaj svijet pokretali oni koji su smisao nalazili u izlasku i zalasku Sunca znajući dobro da ništa pokvariti ne mogu. Sunce svoje, oni svoje i tako nekih osamdesetak godina.
Ovaj svijet su napravili boljim oni koji su za doručak antidepresive i Xanaxe jeli.
Ako ih nisu jeli, onda su zasigurno trebali. Da je Tesla sreću tražio u mirisu pokošenog sijena u svom rodnom selu, danas se mi ne bi ni vidjeli, ni čuli ni čitali. Da je Aleksandar Fleming smisao postojanja tražio u uživanju u gorgonzoli umjesto što se u noći sluđen budio da gleda u buđ, danas ne bi bilo penicilina i djeca bi nam kao i ta «stara bajkovita vremena kada je sve bilo bolje» umirala od najobičnije upale grla. Sve što vrijedi na ovom svijetu danas napravili su anskiozno-depresivni čudaci koji nisu mogli da miruju i sreću traže u malim stvarima. Veliki ljudi su sreću tražili u svemiru, pod okeanom, ispod mikroskopa, u moru tinte. Zamislite kako bi ružan svijet bio da se Tolstoj smirio u ljepoti cvrkuta ptica i da svoju muku nije sa nama podijelio. Zamislite da se Rosa Parks zadovoljila pogledom sa zadnjeg sjedišta autobusa? Zamislite svijet za deset godina ako Greta Thunberg prestane histerisati… Zamislite da šta biste vi mogli promijeniti u svom svijetu ako se prestanete zadovoljavati mrvicama sreće…
Odbijam da budem sretna i zadovoljna. Odbijaću sve dok svaka majka bar u ovoj zemlji to ne bude, dok svaka izbjeglica ne nađe sebi krov, dok svaka ptica svoju mrvu ne pokljuca, dok se svaki žedan vode ne napije, dok neki Fleming ne ustane u dva ujutro sa vakcinom protiv raka…
Sreća nije materija da je se popije iz čaja koliko god ga sporo miješali, sreća je stanje svijeta.