Zašto danas ja ne bih otkinula bar pramen do tjemena? Zašto ne bih spalila maramu benzinom na čaršiji i pred svima se oćelavila britvom, a da zauzvrat Bisan iz Gaze ostane živa, da osijedi do kraja od starosti i da joj naraste kosa do peta? Zato što sam i ja jedan rat stara!
piše: Nejra Latić Hulusić
Bisan iz Gaze je sinoć odsjekla svoju dugu, kovrdžavu, crnu kosu sa dva sijeda pramena. Pokazala nam je i sijede neki dan, izašle joj ove sedmice u dvadeset i četvrtoj godini života.
Za one koji ne znaju Bisan sa Instagrama napisaću njene godine i brojevima da neko ne pročita pogrešno. 24.
Što bi rekla Plestia iz Gaze: “Danas mi je dvadeset i drugi rođendan. Ja sam stara 4 agresije i jedan rat.” Brojevima 22. Zašto pišem brojeve? Zato što kada napišete da je neko sijed i 4 agresije i 1 rat star mozak sam dvadeset čita kao devedeset.
Pokazuje Bisan neki dan sijede i kaže: “Neka ih. Ako ništa – još sam živa!”. Sinoć je ošišala kosu nakratko. Nema vode, nema šampona, nema fen, nema serum, nema ulje, nema hljeba! U Gazi nema vode 70 dana.
Drži Bisan lokne u ruci i piše: “Narašće nova, samo da preživimo.”
Jedan rat stara
Ja, koja imam 38 godina i koja sam jedan rat stara nemam sijede. 1993. ošišali su me do iza uha. Nije bilo vode, nije bilo struje za fen. Šampon smo imali. Znam dobro kako je to. Znam i što su me ošišali.
Sutra će biti tačno 16 godina od kako sam ja pokrila svoju kosu. Bila je duga i onako neke miš-europske boje. Da li bi joj šta značilo da odrežem i ja svoju kosu koju su mi skratili jednom u ratu jer nije bilo vode, a drugi put sama sebi kad je bilo vode ali nije bilo nade? Od tada ne kratim kosu.
Sad gledam u lokne koje Bisan drži u ruci. Nije uslikala lice. Zamišljam ga. Smije li se kao i obično prskoseći smrti ili plače? Ili joj je pogled prazan? Nije prazan! Nije joj pogled prazan ni kada govori o smrti. Uvijek sa nadom gleda u nas kroz onaj Instagram i dok govori o djeci koja sahranjuju drugu djecu.
Bisan zna da je jedan od rijetkih prozora iz Gaze.
Svijet kroz tuđi prozor ne voli gledati prazninu. Svijet voli gledati u tuđe prozore samo ako gleda tuđi život ili tuđu smrt.
Ali zašto danas ja ne bih otkinula bar pramen do tjemena? Zašto ne bih spalila maramu benzinom na čaršiji i pred svima se oćelavila britvom, a da zauzvrat Bisan ostane živa, da osijedi do kraja od starosti i da joj naraste kosa do peta?
Zato što sam jedan rat stara i dobro znam i da se zapalim cijela na sred čaršije u Sarajevu, kao što se Graham Bamford živ zapalio ispred Parlamenta u Londonu 1993. u znak protesta protiv nemoći Velike Britanije da zaustavi pokolj civila u Bosni i Hercegovini – džaba bih se zapalila.
Rat je ovdje trajao još dvije godine i šest mjeseci nakon što je taj insan izgorio i iz dana u dan bio je sve krvaviji. Bamford nije mogao zaustaviti rat, a oni koji su mogli zaustaviti pokolj – nisu htjeli.
A, da ipak otkinemo svi po pramen? Da podržimo Bisan iz Gaze?
Da! Hajde da isto onako otkinemo bar ispucale vrhove kako su žene na Zapadu ih otkidale u TV programima i na Instagram lajvovima prošle godine kada smo protestvovale protiv ubistva Mahse Amini koju je ubila moralna polica jer je otkrila kosu u Iranu?
Sjećate li se kako smo prošle godine oslobađale pokrivene žene širom svijeta od opresije i okupacije njihovih tijela?
Ja sam tri dana nakon njene smrti gostovala u pet različitih radio i televizijskih emisija i dala tri intervjua za novine iz regije u kojima, kao jedna svojim izborom pokrivena žena i javna djelatnica, osuđujem nasilno pokrivanje žena!
Nešto kasnije će jedan uglednik iz ove naše nebitne mahale pisati strašnu islamofobnu kolumnu u kojoj će reći da “nijedna od kotlinskih javnih djelatnica koje načinom odijevanja potvrđuju svoj islamski identitet nije demonstrativno strgnula i spalila svoj hidžab ili šal u znak solidarnosti s borbom mladih Iranki za slobodu!”.
Bisan iz Gaze i Mahsa iz Teherana
Evo jeste ova pokrivena kotlinska javna djelatnica na sva zvona govorila i javno osudila, na najgledanijim programima u regiji, uskraćivanje slobode Irankama da se oblače kako žele, ali nisam morala spaliti svoju maramu niti otkinuti ispucale vrhove pred kamerama u nekoj metafori jer sam jasno i glasno rekla šta mislim i o Mahsi i o Ajatolahu.
Uradila sam to u prva tri dana nakon njene smrti, a ne pola godine poslije koliko je trebalo takvoj priči sa Istoka da se dogamiže u ovu kotlinu.
Elem, nije bilo ugledne žene na bijelom svijetu da nije vrhove skratila tom prilikom i uslikala svoj podvig. Ali za Bisan nema ko otkinuti svoju kosu na bijelom svijetu. Jer Bisan nije pokrivena, ali jeste iz Palestine, a to nije bijeli svijet.
Moja Bisan je imala do jučer veliku, crnu, kovrdžavu kosu koju je morala skratiti jer joj je bijeli svijet uzeo vodu. I za kišu kojom se kupala na svojoj zemlji su rekli da nije njena.
Izraelska vlada je zabranila skupljanje kišnice jer i kišu smatra svojim vlasništvom!
Kakav labirint za feministički um bijelih žena sa Zapada!
“Hoćemo li ili se nećemo šišati za Bisan iz Gaze?
Hoćemo li je oslobađati opresora?” – pitaju se
Čekaj! Ko je opresor?
“Opresor Plestie i Bisan iz Gaze je “jedina demokratija na Bliskom Istoku” – zbunjeno će one.
“Najbolje je da se ušutimo i čekamo da prođe!” – zaključuju.
O ženama sa bogatog Istoka ne bih. Njima nije ništa oduzeto osim shvatanja da u grob neće ponijeti dijamante. Žene sa Juga su utihle od gladi i suše.
A, šta sada trebamo mi, žene iz ovog nevažnog čardaka ni na Istoku ni na Zapadu?
Trebaju li ustati Bosanke i Hercegovke protiv Istočnog opresora kojeg podržava Zapad ako smo mi u svim putopisima opisani kao sudar ili raskrsnica Istoka i Zapada?
Trebaju li se za Bisan ošišati naćelavo sve žene iz ove kotline koju zovete “Europskim Jerusalemom”.
Šta ja sada trebam?
Da ne plačem dok gledam kako dijete klanja dženazu djetetu, kako sedmančad umiru u inkubatorima kojima su isključili struju i još ih granatirali da budu sigurni da niko ne ostane živ?
Trebam da se ne ljutim kada vidim majku koja drži mrtvo dijete u ćefinu i u šoku govori da je primila 580 injekcija heparina da bi ga dobila?
Da kažem da me se ne tiče Bliski Istok jer ja sam za Zapada?!
A, ticala me se Mahsa ubijena u Teheranu i o njoj ste me pitali.
A, ne treba da me dotiče ona curica što izdahnu ocu na rukama.
Čim se kakav Arap raznese u bijelom svijetu ja moram napisati: “Ne u moje ime”
Ako ponekad ne vidim vijest i ne napišem na svim društvenim mrežama, na majici i na čelu da nije niko nikoga u moje ime ubio na drugom kraju planete, pitaćete me je li se raznio u moje ime i da li je moja šutnja odobravanje zločina?
Smijem li ja koja sam i sa Istoka i sa Zapada pitati: “U čije je ime ubijeno 7 700 djece u Gazi za 70 dana?”
Smijem li ja na sljedećem susretu umjetnika na nekom festivalu nekoga pitati: “Je li u tvoje ime ubijena sva porodica mog kolege Vaila?”
Hoću li se sada ja otkriti i ošišati za Bisan iz Gaze, za koju dok završavam ovu priču ne znam je li uopšte živa? Ili za nju trebam da šutim? Hoćete li se vi, što ste se šišale za Mahsu, šišati se i za Bisan iz Gaze?
Trebale biste i sad ako ste i tada.
Jer Mahsa i Bisan su se voljele i obje su se borile za slobodu!
Šta trebamo uraditi da Bisan iz Gaze ostane živa?
Da se ošišamo? Otkrijemo? Pokrijemo?
Odreknemo maskare od čije zarade pravite oružje da ubije Bisan na Bliskom Istoku?
Da se odreknemo grozne kafe iz Starbucksa kojeg u Bosni ni nema osim iz frižidera, a mi pijemo frišku kafu?
Da se odreknemo petparačkih prca koje vam šije sirotinja sa Dalekog Istoka?
Odrekle smo se šamija svojih nana i majki biste nas voljeli vi sa Zapada.
Odrekle smo se šamija naših nana i stavile crne marame preko lica da biste nas voljeli vi sa Istoka! Da bismo opstale i živjele u miru i na miru i sa jednima i sa drugima i bez jednih i bez drugih. Da bismo živjele po svom srcu i po Božijoj pravdi.
Šta treba da damo za njih, recite i daćemo za Bisan, Plestiu i Motaza iz Gaze da osijede od starosti, a ne od straha.
Ali nećete vi ništa!
Vi hoćete njihovu smrt! E, to nećete dobiti. Ko vas šiša!